Prosvjedi. U zadnjih godinu dana, Zadar je doživio tri studentska. Da mi je prije godinu dana netko rekao da će to tako biti, ne bih mu povjerovao. Zadarski studenti su tada bili isti kao i svi ostali studenti u Hrvatskoj. Inertni, bez inicijative, svatko gleda u svom pravcu. I onda odjedanput - bam! Nekoliko prosvjeda u sredini u kojoj je ta inertnost bila najizraženija.
Čovjek bi očekivao da će biti prosvjeda u Zagrebu npr., gdje je studentska scena, recimo jaka, ili u Rijeci gdje je alternativa način života. No, dogodilo se upravo u Zadru i iznenadilo svih. Uključujući mene, priznajem bio sam skeptičan prema odazivu i rezultatima.
Neću sada ponovno pisati o tome što je studente potaklo na prosvjede, lamentirati o menzama, domovima, stanarinama itd. Danas me zanima mehanika i dinamika prosvjeda. Jesu li bili potrebni, zašto su bili potrebni i što mogu značiti dugoročno? Smatram da su bili potrebni. Prvenstveno iz razloga da razbiju inertnost prosječnog zadarskog studenta. Osobe koja će se među prijateljima žaliti na npr. profesora koji je nepravedan, ali neće poduzimati ništa.
Ovi prosvjedi su studentima dali u ruke oružje koje su studenti imali 1968. u Parizu ili 1971. u Zagrebu. To oružje nije kamen ili palica, već ruka drugog studenta, koji opet drži ruku trećega. Ta ruka je svijest da se nešto može napraviti i da strukture i organi koji imaju moć promjene reagiraju na takve stvari. Prva dva prosvjeda nisu to mogla pokazati jer su ljudi na Narodni trg došli radi zajedničkih problema i interesa, no ovaj zadnji, najmanji prosvjed je upravo to pokazao.
Znate li zašto? Jer pola ljudi koji su zviždali i vikali ispred Rektorata nema veze sa Studentskim domom. Niti tamo žive, niti plaćaju stanarinu, a ipak su došli. Je li to bilo iz solidarnosti, ili iz čisto anarhičnog poriva na otpor autoritetu nije bitno, bitna je činjenica da su se pojavili i da će vjerojatno opet doći ako bude trebalo. Stoga mislim da je ovaj zadnji prosvjed postigao više nego prva dva, bar na metafizičkom planu.
Naše kolege odprije četrdesetak godina se nisu bunili radi pudinga ili 100 kuna, nego radi društvenih pitanja. Francuski studenti, koji i dan danas mogu izvesti nekoliko desetaka tisuća ljudi na ulicu, bunili su se protiv De Gaulleovog načina upravljanja državom, a naši proljećari na čelu s Budišom protiv zatiranja hrvatstva i prava na samoodređenje.
Njihovi ciljevi su ostvareni tek nakon gušenja prosvjeda, De Gaulle je godinu dana nakon prosvjeda otišao iz politike, a ustav SFRJ iz 1974. je republikama dao pravo na samoodređenje.
Ono što želim naglasiti jest da bi studenti trebali biti predvodnici društvenih gibanja i razvoja demokracije, i to ne nakon što završe faks i postani ugledni i srednjovječni članovi društva, nego dok još imaju indekse u rukama. Ona milijun puta ponavljana floskula "mladi su budućnost" je totalna glupost, mi moramo biti i jesmo sadašnjost. Ono što zadarski studenti danas rade je borba za neka prava i neke promjene koje su na nacionalnom i širem planu nebitna, no ako nekome iz primjerice, Rijeke padne na pamet da počne raditi iste stvari, situacija se mijenja.
Studentske organizacije kao što je Zbor, možda će tada shvatiti da imaju moć napraviti puno više za ljude koje predstavljaju, ali samo ako prihvate ruku koja im se pruža. Iz iskustva znam da su četiri studentska predstavnika u Senatu i dobra i loša stvar. Dobra jer su studenti zastupljeni u tijelu koje odlučuje, a loša jer ih to na neki način kastrira. Ako je neka odluka izglasana dvadeset prema četiri, studentski predstavnici prihvate poraz i to je to. Nadglasani su i gotovo!
No, ako na nekom budućem Senatu studentski predstavnici, ali i predstavnici profesora i Rektorata budu znali da će u slučaju odluke koja je nepovoljna za studente za nekoliko dana neka cura s transparentom biti na Dnevniku, vjerujte da će četiri studentska glasa vrijediti puno, puno više.